Psihologija

,,Kada ti plamen izgori”: Školski sindrom sagorevanja kod srednjoškolaca – njihov doživljaj, faktori rizika i strategije suočavanja

Nevena Jovčić (2003), Zrenjanin, 4. razred, Zrenjaninska gimnazija

Mentor:
Tomić Konstantin, student master studija psihologije, Filozofski fakultet, Novi Sad

Školski sindrom sagorevanja (eng. School burnout syndrome, nadalje ŠSS) se u dosadašnjoj literaturi definiše pomoću tri komponente: iscrpljenosti zbog zahteva škole, ciničnog i udaljenog stava prema školi i osećaja neadekvatnosti kao učenika. Dakle, ovakvo definisanje je preuzeto od sindroma sagorevanja na poslu (eng. Burnout syndrome, nadalje SSP) sa razlikom u tome što su tri osnovne komponente samo primenjene na školsku sredinu. Do definicije SSP se prvenstveno došlo pomoću kvalitativne metodologije, dok za definisanje ŠSS nije. Međutim, ispostavlja se da samo ove 3 komponente nisu sasvim dovoljne da bi se on opisao i da je on mnogo kompleksniji fenomen, nego što se isprva mislilo. Zato je cilj našeg istraživanja bio da kvalitativnom metodologijom ispitamo kako srednjoškolci doživljavaju ŠSS, koje faktore smatraju rizičnim za njegov nastanak ili pogoršanje i na koji način se sa njime suočavaju. Odabrali smo da sa učesnicima sprovedemo intervjue, a selekcioni proces smo izvršili tako što smo, iz ukupnog uzorka srednjoškolaca koji je popunio SBI skalu, za učesnike odabrali one čiji su sumacioni skorovi bili iznad dve standardne devijacije. Ispitivanu grupu je činilo 10 učesnika (9 ž. roda, M=16.7 godina). Intervjue smo sproveli tokom letnjeg seminara u ISP, vodeći se smernicama prethodnih kvalitativnih istraživanja. Tematskom analizom intervjua izdvojili smo sledeće četiri grupe tema: 1. Aspekti ŠSS (kognitivni, emocionalni, bihejvioralni i fiziološki), 2. Faktori rizika za razvoj ŠSS (porodični faktori i faktori školske sredine), 3. Strategije suočavanja i 4. Predlozi rešenja. U okviru izdvojenih tema se nalaze i podteme iscrpljenosti, određene vrste cinizma i osećaja neadekvatnosti kao učenika, ali su one samo mali deo ukupnog sadržaja ovih tema, što pokazuje složenost sadržaja ŠSS. Iz analize možemo zaključiti da školski sindrom sagorevanja predstavlja ozbiljnu pretnju mentalnom zdravlju adolescenata, te da mu treba posvetiti daleko više pažnje.

Možda ipak nisu toliko bolji od mene: Ispitivanje veze između sindroma uljeza i atribuiranja ličnog i tuđeg uspeha

Ana Stojković (2005), Kikinda, 2. razred, Gimnazija “Dušan Vasiljev”
Igor Kaurin (2003), Novi Sad, 4. razred, Gimnazija “Isidora Sekulić”

Mentorka:
Milica Damnjanović, studenktinja master studija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu

Fenomen uljeza podrazumeva doživljaj pojedinca da je intelektualno inferioran i da zavarava druge da je sposoban. Istraživanja koja ispituju način na koji ovi pojedinci atribuiraju svoja dostignuća ukazuju na to da oni svoje uspehe objašnjavaju spoljašnjim, nestabilnim i situacionim faktorima. Prema našim saznanjima, do sada nije ispitano kako uljezi atribuiraju tuđi uspeh, stoga je cilj ovog istraživanja bio da ispita na koji način uljezi objašnjavaju uspeh drugih, kao i da dodatno proveri kako objašnjavaju svoj uspeh na istom zadatku. U istraživanju je učestvovalo 92 ispitnika. Njihov zadatak je bio da upamte nizove cifara koje su se prikazivale na ekranu, nakon čega je trebalo da ih upišu obrnutim redosledom. Zadatak je vremenom postajao sve teži, kako su se rasponi cifara povećavali. Nakon toga, polovini ispitanika je izašlo obaveštenje da su zadatak uradili bolje od većine učesnika (85.3%), dok je drugoj polovini saopšteno da je osoba koja je navodno ovaj zadatak radila pre njih imala bolje postignuće od većine (isto 85.3%). Povratne informacije bile su lažne i u njima je jedino varirano da li se informacija odnosi na lični ili na tuđi uspeh. Nakon toga, popunjavali su Upitnik Atribucionih Stilova, a naposletku su popunjavali adaptiranu verziju Skale Fenomena Uljeza. Rezultati su pokazali da ne postoji povezanost između toga da li ljudi sebe doživljavaju kao uljeza i načina na koji objašnjavaju kako svoj, tako i tuđi uspeh. Ovi nalazi nisu u skladu sa ranijim istraživanjima, a pretpostavljamo da njihov razlog leži u malom broju ispitanika po grupi, kao i u činjenici da zadatak nije bio dovoljno provokativan i uverljiv. Ovi nalazi skreću pažnju na to da u budućnosti treba koristiti drugačije zadatke uspešnosti, a svakako pozivaju dalje studije da izuče odnos između sindroma uljeza i atribuiranja uspeha drugih.

Pazi, pobesneću u sajber prostoru! Dezinhibicija na internetu i dimenzije porodične klime kao prediktori sajber nasilja kod adolescenata

Nataša Vesić (2004), Topola, 3. razred, Srednja škola “Kralj Petar I”

Mentorka:
Damnjanović Milica, studentkinja master studija, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu

Sajber nasije predstavlja namerno, ponavljajuće i agresivno ponašanje na internetu u okviru kog se onlajn okruženje koristi radi maltretiranja žrtve koja ne može lako da se odbrani. Stanje u kojem se pojedinac oseća opuštenije i radije prihvata određena ponašanja u onlajn okruženju koje uživo ne bi praktikovao poznato je kao dezinhibicija na internetu. Postoje dve vrste inhibicije, benigna i toksična, i obe su se u ranijim istraživanjima dovodile u vezu sa sajber nasiljem. Pored ovih navika, na ponašanje na internetu utiču i odnosi unutar porodice koji su dobro mapirani konceptom porodične klime koja ih posmatra kroz stepen konflikta, prihvatanja, superivizije i autonomije. Kako se ranija istraživanja dominantno fokusiraju na proučavanje stilova roditeljstva kao prediktora sajber nasilja i kako ne postoji istraživanje koje je ispitivalo odnos ovih ovih fenomena na našim prostorima, cilj ovog istraživanja bio je da se ispita da li i na koji način dezinhibicija na internetu i dimenzije porodične klime predviđaju sajber nasilno ponašanje kod adolescenata. U istraživanju je učestvovalo 246 ispitanika (78,9% osoba ženskog pola), prosečnog uzrasta 17 godina. Istraživanje je sporvedeno onlajn, a ispitanici su popunjavali Skalu Procene Porodične Klime, Skalu Dezinhibicije na Internetu i Skalu Sajber-agresije. Rezultati ukazuju da postoje značajne korelacije između porodične klime i dezinhibicije na internetu sa sajber nasiljem u očekivanom smeru, ali se samo toksična dezinhibicija izdvojila kao značajan pozitivan prediktor (β=.44, t=7.33, p<.001). Ova studija ukazuje na to da odnosi u porodici jesu povezani sa sajber nasiljem, ali ne toliko snažno koliko i navike na internetu, a razlog tome može biti što su odnosi među vršnjacima u adolescentskom značajniji od porodičnih. Stoga, u narednim studijama treba razmotriti kakva je uloga vršnjačke grupe prilikom predviđanja sajber nasilja i to na reprezentativnijem uzorku, a takođe treba razmotriti i korišćenje novih skala koje mere pomenute fenomene, kako su se neke od njih pokazale metrijski lošim.

Ponašanja osoba u procesu atribucije na osnovu tipa self-construal-a

Selena Vučićević (2003), Nova Pazova, 4. razred, Gimnazija “Branko Radičević”
Mina Stanković (2005), Subotica, 3. razred, Gimnazija “Svetozar Marković”
Jovana Mihajlovski (2003), Beograd, 4. razred, “Šesta beogradska gimnazija”

Mentorka:
MA Mijatović Nevena, Filozofski fakultet, Beograd

Pristrasnost ka etiketiranju (eng. correspondence bias) predstavlja tendenciju ljudi da ponašanje drugih pripisuju njihovoj ličnosti pre nego situacionim uzrocima. Pokazano je da je ova pristrasnost ka etiketiranju slabija kod pripadnika kolektivističke u odnosu na inidividualističke kulture. U svom radu želele smo da ispitamo da li će se ista veza pokazati i kada su nam ispitanici iz iste kulture, ali među njima postoje razlike u tome koliko su im za doživljaj sopstva važni drugi ljudi. Naša pretpostavka je da osobe čiji doživljaj sopstva više zavisi od drugih ljudi češće razmišljaju o drugim ljudima i trude se da razumeju uzroke tuđih ponašanja čime bi bili manji skloni etiketiranju. U istraživanju putem interneta učestvovalo je 186 osoba, prosečnog uzrasta od 19 godina, od čega je 76% bilo žena. Doživljaj svog sopstva su samostalno procenjivali popunjavanjem upitnika sa 30 stavki, dok im je pristrasnost ka etiketiranju procenjivana tako što su čitali 10 kratkih priča i odgovarali na po jedno pitanje o akterima svake priče. Polovina ispitanika je bila kognitivno opterećena tako što smo im zadali da prebroje broj slova “M” u pričama za merenje pristrasnosti etiketiranju. Funkcija opterećenja je bila da vidimo da li će osobe sa zavisnim sopstvom više potruditi da odrade zadatak od onih sa nezavisnim sopstvom. Multipla regresija je pokazala da nam hipotetički model nije značaj (R=0.178, F(5, 180)=1.179; p=0.321). Bez obzira na to da li neko u doživljaju sopstva ističe značaj drugih ljudi, pristrastan je ka etiketiranju drugih.

Sličan sličnom veruje: Socioekonomski status kao prediktor poverenja zasnovanog na govoru

Rade Milaković (2004), Banja Luka, 3. razred, Elektrotehnička škola „Nikola Tesla“, Banja Luka
Katarina Jauković (2004), Beograd, 4. razred, Deveta gimnazija „Mihailo Petrović Alas“, Beograd

Mentorka:
Bujandrić Katarina, MSc kliničke lingvistike, Parexel

Socioekonomski status (SES) predstavlja položaj pojedinca ili grupe na socioekonomskoj skali, određen kombinacijom društvenih i ekonomskih faktora, kao što su prihod, nivo obrazovanja, vrsta i prestiž zanimanja, mesto prebivanja i etničko poreklo. Ljudi svoje identitete grade i učvršćuju uz pomoć socijalnih grupa, i u proseku imaju veća očekivanja od članova svojih grupa. Poverenje je definisano kao psihološko stanje koje obuhvata nameru da se prihvati ranjivost na osnovu pozitivnih očekivanja namera ili ponašanja drugoga, i zbog tih istih očekivanja predviđamo da ljudi više veruju članovima svoje grupe. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati da li SES može biti prediktor poverenja, kroz medijum govora. U istraživanju je učestvovalo 149 ispitanika, koji su maternji govornici srpskog jezika. Ispitanici su slušali audio snimke govora u kojima su govornici koji su proveli veći deo svog života u Valjevu opisivali dve slike. Od njih je traženo da za svakog govornika daju ocenu poverenja i soicoekonomskog statusa. Ispitanici su u proseku više verovali ljudima za koje misle da su bliži sebi na socioekonomskoj skali, kao i onima čiji status procenjuju kao viši. Ovakvi rezultati su zabeleženi samo kada posmatramo ispitanikovu procenu statusa govornika, ali ne i onog koji je sam govornik prijavio za sebe. Iz ovih nalaza, zaključili smo da ljudi ipak uzimaju u obzir SES pri formiranju poverenja, iako nismo došli do zaključka da ga precizno prepoznaju samo na osnovu karakteristika govora. Ovakvi nalazi su značajni jer pokazuju povezanost poverenja sa ne nužno preciznom procenom socioekononskog statusa, koju možemo formirati pri samo jednoj interakciji.

Uticaj samostalnog tempa izrade zadataka na cenu promene

Tijana Petrović (2004), Beograd, 3. razred, Trinaesta beogradska gimnazija

Mentorka:
Bujandrić Katarina, MSc kliničke lingvistike, Parexel

Kada radimo jedan zadatak više puta zaredom, brži smo nego kada stalno menjamo tip zadatka koji radimo. Ova razlika u brzini izrade zadataka naziva se cenom promene. Promena zadatka može se olakšati na nekoliko načina, među kojima je priprema za zadatak. Ona se sastoji iz faze pasivne disipacije (odmora) i aktivne pripreme. Priprema je najefikasnija onda kada njeno trajanje određujemo mi sami. Odmor nakon urađenog zadatka ne može nas učiniti bržim na narednom zadatku već samo može da omogući da smo manje spori. Odmor nije efikasan koliko i aktivna priprema jer u toku odmora ne znamo koji zadatak sledi dok u toku aktivne pripreme to saznajemo. Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi da li kombinacija samostalnog tempa odmora i pripreme može značajno umanjiti cenu promene i tako najviše olakšati promenu zadatka. Ove zadatke radilo je 94 ispitanika. Rezultati su potvrdili postojanje cene promene. Međutim, omogućavanjem samostalnog tempa odmora i pripreme cena promene nije se umanjila. Na osnovu ovih rezultata ne može se negirati postojanje uticaja samostalnog tempa odmora i pripreme na cenu promene. Objašnjenja ovih rezultata mogu se pronaći u tome da je efekat promene zadatka nadjačao efekat olakšavanja, te smanjenje cene promene nije zabeleženo. Takođe, dozvoljavanjem slobode tempa izrade zadataka, moguće je da intervali predviđeni za odmor i pripremu nisu merili baš to, već nešto potpuno drugačije. Imajući u vidu da je eksperiment rađen onlajn, nije bilo ni mogućnosti kontrole ovog tipa. Korelaciona analiza pokazala je da ispitanici koji su se duže pripremali, sporije su i odgovarali, što može govoriti o tome da interval pripreme verovatno nije korišćen na predviđeni način, već kao još jedan oblik odmora ili čak održavanje „ritma” odgovaranja.

WordPress Appliance - Powered by TurnKey Linux